DAJTE VI NAMA BRUTO PLATU NA RUKE..
Kako Tanjug javlja, prosečna neto plata u Srbiji u maju
2018. bila je 50.377 dinara. Naravno, bruto plata je značajno viša od toga i iznosi skoro 70.000 dinara.


Kada uračunamo porez na zarade koji iznosi 10% (s tim što je prvih 15.000 dinara neoporezivo), zdravstveno osiguranje, izdvajanje za PIO fond i osiguranje u slučaju nezaposlenosti, dolazimo do cifre od 69.725 dinara.

Ni to nije sve. Nakon poreza na zarade i doprinosa, poslodavac državi uplaćuje dodatne doprinose – tako dolazimo do iznosa koji je poznat kao „bruto 2“.

Na prosečnu platu, bruto 2 iznosi 82.206 RSD. Razlika između bruto 2 i neto plate je,
dakle, čitavih 31.827 dinara. To znači da ne vidimo 38,7% ukupne sume koja se na
naše ime uplaćuje.


Ne vidimo kako se tačno troši skoro 40% ukupne sume koja se na naše ime uplaćuje
Ne vidimo kako se tačno troši skoro 40% ukupne sume koja se na naše ime uplaćuje

Umesto da primamo čitav bruto iznos, do zaposlenih stiže značajno umanjena suma. Čest argument glasi da je efikasnije da poslodavac uplaćuje sredstva direktno državnim institucijama. Postoje bar tri razloga za primanje bruto plate.

1. Većina ljudi nije svesna koliko su porezi i doprinosi u Srbiji visoki
Pre dva meseca smo na Talasu slavili Dan poreske slobode. Upoređivanjem BDP-a
(svega što kao društvo stvorimo) i državne potrošnje, može da se izračuna da smo od 1. januara do 6. juna 2018. radili za državu, a od tog dana do kraja godine za sebe.


Pored stope PDV-a koja za većinu proizvoda iznosi 20% i akciza, najveći deo prihoda države dolazi upravo od doprinosa koji se uplaćuju na ime radnika.

Kada bismo svakog meseca zapravo videli novac koji se izdvaja na ime radnika, imali
bismo svest o tome koliko su porezi i doprinosi u Srbiji visoki.

2. Sami bismo birali kako trošimo naš novac
Ako bismo primali bruto platu, svaki zaposleni bi na svoje ime uplaćivao socijalne doprinose.

U trenutnom sistemu, veliki deo ovih sredstava odlazi na održavanje preskupe birokratije koja upravlja uplaćivanjem i raspodelom socijalnih doprinosa. Naravno, obavezno državno zdravstveno osiguranje nije jedini scenario koji možemo da zamislimo.

Ukoliko bi građani mogli da biraju gde će se lečiti, imali bi mogućnost da od svoje ukupne plate izdvajaju za privatno zdravstveno osiguranje što, imajući u vidu kvalitet državnog zdravstva u Srbiji, uopšte ne bi bilo loše. Ionako vrlo često, pored državnog osiguranja koje imamo, biramo da idemo na privatne klinike – zbog manjeg čekanja, kvalitetnijih usluga, bolje higijene i još mnogo razloga.

Dodatno, državne penzije će verovatno postojati dok je penzionera i njihovog prava glasa, ali je svima koji iole prate situaciju jasno da od državnih penzija uskoro nećemo moći da živimo. Zbog toga mnogi odlučuju da uplaćuju životno osiguranje ili da štede.

Ako možemo da uzmemo finansijsku sudbinu u svoje ruke, nema razloga da postoji obaveza poslodavaca da u naše ime uplaćuju novac PIO fondu.

3. Jasnije bismo videli kako političari troše naš novac
Ukratko – videli bismo gde idu naši novci. Kako stvari sada stoje, država je u stanju da našim novcem plaća jelke od 80.000 evra, šalje oslikane vozove na Kosovo, diže jarbole i fontane, ali ne i da obezbedi kvalitetno javno zdravstvo kako decu ne bismo lečili sms-ovima.

To nikada nisu neke zamišljene državne pare jer država nema nezavisan izvor prihoda
– sve što ima, uzela je od građana, svoje ili druge zemlje. Trenutno nemamo gotovo
nikakav uticaj na način na koji se naš novac troši, a isplaćivanje bruto plate bi otvorilo prostor za veću ulogu građana u odlučivanju o javnoj potrošnji.


Ne postoji nijedan validan razlog da kao zaposleni u Srbiji ne vidimo čak 38,7% bruto 2 plate, a da budemo primorani na plaćanje državnog zdravstva koje je u stanju raspada, državne penzije od kojih nećemo moći da živimo i ko zna koliko državnih izdataka koje ne želimo.

Izvor: talas.rs


❮ Nazad